U suvremenoj produkciji knjige kao temeljnog izvora svih znanstvenih i ostalih informacija neviđen pomak je učinio prelazak tiskarske tehnike sa klasičnih metoda uporabe olovnih tiskarskih slova, manualnim ili pak mehaničkim putem na digitalne metode pomoću računalnih programa specijaliziranih za tiskarstvo. Taj prelazak je bio postupan, ali ubrzan u posljednjih 50-ak godina, što je učinilo revoluciju u ovom poslu, gotovo istu sa izumom čuvenog Gutenbergovog stroja. Tiskarstvo je toliko pojednostavljeno, ubrzalo proces rada, a u isto vrijeme utjecalo na cijenu gotovog proizvoda. Pomoću novih alata knjige i tiskovine uopće se pripremaju u Europi ili SAD-u, a samo pritiskom na tastaturu računara tiskaju u Kini. Ova tehnika je posebice utjecala na raznovrsnost grafičkih uređenja tiskovine, gdje se više ne mora voditi računa o klišeima i mogućnostima tiskare, već umjetnički se razmahati sa bezbroj likovnih pristupa i formi sa neviđenom paletom boja. Knjiga je postala zaseban likovni medij, kojim se može baviti gotovo svatko tko zna računalsku tehniku. Taj pojednostavljen i dostupan svima model je uništio ekskluzivitet nekadašnjih grafičkih poslenika, često i na štetu estetskog izgleda, ali u isto vrijeme omogućio milionima diljem svijeta da se okušaju u božanskom poslu pri stvaranju knjige.
Povod za ovaj ogled me je inspirirao “Dan akademske knjige” koji je priredilo Federalno ministarstvo obrazovanja i nauke/znanosti u okviru mjeseca knjige održano 23. 10. 2017. u Mostaru. Kao što i priliči, skupu se obratila ministrica prof. dr. sc. Elvira Dilberović, te prof. dr. sc. Dijana Hadžizukić sa Univerziteta “Džemal Bjedić” govoreći o izdavačkoj djelatnosti Federalnog ministarstva obrazovanja i nauke/znanosti, dr. sc. Ismet Ovčina, direktor Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine, i Dragan Marković, direktor IKD University press d.o.o. Sarajevo, raspravljajući o sudbini akademske knjige.
Skup je hvalevrijedan i predstavlja možda početak javne rasprave iz oblasti nakladništva, bibliotekarstva i uopće pristupa knjizi kao mediju u kojima se pohranjuje sve znanje, staro i novo, koje ubaštinjuje u svjetsku riznicu dosege naših poslenika pisane riječi. Čini se da ovom neobično važnom poslu ukupna društvena pa i vladajuća struktura ne posvećuje iole potrebnu i dostojnu pažnju. Kao nakladnik (Hrvatski leksikografski institut BiH) i kao samostalan autor više knjiga, upoznat sam sa sudbinom knjige, problemima onih koji ih stvaraju, proizvode i čuvaju. Daleko sam od pomisli da mogu kompetentno raspravljati o ovom problemu, ali iz pojavnih oblika njene egzistencije mogu naslutiti suštinu pitanja.
Dakle, u produkciji knjige, a naravno i drugih tiskanih materijala (periodika), pojavljuju se tri kategorije poslenika i to: autori, nakladnici i bibliotekari.
Autori
Autor je svaki stvaratelj koji napiše viši ili manji tekst, i ima hrabrosti i želje predstaviti ga javnosti te se potpisati punim imenom i prezimenom. Koliko ima autora u BiH koji to žele biti te priopćiti javnosti svoju znanstvenu, književnu ili drugu misao. Moramo poći od pretpostavke da svaki autor naglašeno želi svoje predstavljanje i da ima svoje razloge te da sve knjige imaju vrijednost bez obzira na čitalački vijek i uvijek daju neku novu misao. Nema loše knjige, izuzev ako nije upravljena i pisana protiv javnog morala i ljudskih sloboda. Autora se mora poštovati, a omogućeno je svakom da javno i uljuđeno polemizira s njim, braneći svoju misao, makar bila direktno ili indirektno suprotstavljena autorovoj. Kada se govori o knjizi, uvijek se spominju nakladnici, pa potom oni koji je otkupljuju, distribuiraju ili pak čuvaju. Autor je osoba kojoj nitko zvanično ne pridaje važnost, niti vodi računa o naknadi za njegov autorski trud. Knjiga ne nastaje odjednom, ona se nosi u mislima tijekom njenog stvaranja, pa potom tijekom tehničke realizacije (obrada i tiskanje), te na kraju distribucija i čuvanje. Ona nastaje najmanje za mjesec, ponekad godinama, a nerijetko i desetljećima.
Naročito je teško uraditi znanstvenu knjigu kojoj u pravilu predstoji dugotrajan znanstveni, često eksperimentalni i istraživački rad i po pravilu je upućena na uže stručno područje i veoma ograničen broj čitalačke publike i opseg naklade. Nju i njenog autora nitko ne njeguje, niti financijski pomaže tijekom nastajanja, izuzev znanstvenih ustanova (instituti, fakulteti) i autor može biti sretan da će njegov višegodišnji rad biti honoriran samo ako mu netko pristane na objavljivanje. Ovi autori su nevjerojatno potcijenjeni, često depresivni zbog toga što nitko ne želi učestvovati u samo predstavljanju njegovih rezultata.
Slična je situacija i sa književnicima i drugim stvarateljima. Na ovaj način sistematski se ubija ogroman kreativni potencijal kojim raspolaže ova naša zemlja, tako da je osuđena na zaostajanje u odnosu na susjedne, a pogotovu razvijene europske zemlje. Autori su u lancu knjige bez kojih nje zaista nema, najzapuštenija i najmanje vrednovana kategorija.
Kao nakladnik, mnogo puta sam bio nuđen da objavim neku od knjiga bez naknade autoru ili čak uz njegovo sufinanciranje. Naravno, teška srca sam ih odbijao, jer financijska moć nakladnika je nikakva i uvijek na granici egzistencije ili čak u gubicima. Imao sam priliku razgovarati sa više autora starije generacije sa sjajnom znanstvenom ili književnom reputacijom, koji su očajni jer im se život izmiče, a nisu objavili rad stvaran desetljećima. Pitam se koliko u kućnim arhivama se još uvijek nalazi nevjerojatno vrijednih tekstova, koji čekaju na objavljivanje ili se neće nikada objaviti. Sve ovo je naša baština i plod misaonog rada tisuće autora. Autora se mora zaštititi i osigurati makar skroman honorar.
Nakladnici
U procesu tranzicije naše društvo i država doživljavaju metamorfoze na svim poljima, pa i u nakladništvu. Umjesto velikih državnih nakladničkih poduzeća koja su se raspala, postupno se formiraju manji ili već nakladnici sa vlastitim kapitalom. Istina, često se pojavljuju u svojstvu nakladnika znanstveno obrazovne ustanove, religijske institucije, ustanove kulture i vlastiti autorski nakladnici.
U ovom segmentu vlada potpuni kaos, tako da u našoj zemlji sada nemamo niti jednog nakladnika koji godišnje producira više od 100 naslova, dok je predratni “Veselin Masleša” imao preko 500. Tako ustrojeni nakladnici ne mogu imati vlastitu ujednačenu i poželjno specijaliziranu produkciju, nemaju uredničke savjete sastavljene od priznatih autoriteta i permanentno strahuju da li će mu tržište prodaje pokriti troškove naklade. Autori i ako imaju ugovor sa nakladnicima, nikada ne znaju da li će dobiti obećanu crkavicu.
Nakladnici su formirali čitav niz udruga da bi zajednički se izborili za dio poticaja u državnim fondovima potpore, pa često u želji da prežive prave javno ili potajice smicalice jedan drugom. Problem se svodi na profesionalnu ostrašćenost knjigom, gdje nakladnička želja da se ona pojavi kod čitatelja ili u izlogu knjižara, zamagljuje temeljne profesionalne principe. Njihov pojedinačni ili zajednički nastup na sajmovima u zemlji, a pogotovu u inozemstvu, uvijek je upitan, država ne nalazi načina da ukupan problem postavi u normalne okvire, a produkcija knjige je jedan od najvećih reklama moći jedne države. Sjetimo se sajmova knjiga u Beogradu, Interlibra u Zagrebu ili pak u Berlinu. Ne naziru se bolji dani.
Bibliotekari
U općoj percepciji pod bibliotekom se podrazumijeva prostor kao skladište knjiga koje eventualno zainteresirani pojedinac koristi za obrazovanje, kulturne ili zabavne potrebe. Međutim, biblioteka u suvremenom smislu je informacijski centar u kome su na raznim medijima pohranjene informacije podobne za korištenje svakoj zainteresiranoj osobi sva znanja, sva umijeća, sva ljepota i sva zabava ovog svijeta. U tom centru nalaze se knjige, časopisi, tiskovine, elektronske informacije i programi, nosači zvuka i slike.
Biblioteka je prvorazredna kulturno-znanstvena ustanova koja po zakonu treba da postoji u državi, županiji, gradu, općini, sveučilištu, svim školama, pa čak, ako je moguće, i u poduzećima u zavisnosti od razina i osnivača njeno financijsko izdržavanje treba da nosi taj subjekt. Biblioteka je značajnija od svih drugih kulturnih ustanova na prostoru na kojem djeluje. U našim prilikama one su u pravilu zapuštene, djelatnici vrlo loše plaćeni, skromno stručno educirani i jedva zadovoljavaju svoju osnovnu djelatnost, a naročito bez sredstava za nabavku novih knjiga i drugih informacijskih sadržaja.
/Benjamin Bešić
Za primjer izdvajam dvije doživljene situacije. U gradu Zadru su prije nekoliko godina podigli novu moderno projektiranu i opremljenu knjižnicu, sa svim sadržajima koje ona po posljednjim tehnologijskim uvjetima ima u Europi. Ona ima ne samo knjižne fondove zajedno sa prostorima za arhiviranje starih rukopisa i knjiga, suvremene čitaonice, multimedijske dvorane, dvorane za predstavljanje knjige i kulturne priredbe te na kraju prigodan ugostiteljski objekt. Ova knjižnica ima najveći broj članova u odnosu na broj stanovnika u čitavoj Republici Hrvatskoj, skoro da bi se moglo reći da svi stanovnici Zadra imaju člansku kartu. Ona producira više stotina kulturnih priredbi godišnje. U jednom malom mjestu u blizini Münchena svake subote najveći broj građana pristojno obučen ulazi u malu mjesnu knjižnicu i pozajmljuje knjige ulazeći u nju kao u crkvu.
Ovdje moram spomenuti sudbinu Nacionalne i univerzitetske biblioteke u Sarajevu koja predstavlja sami vrh knjižničarstva u BiH u organizacijskom i strukturalnom smislu. Ona kao članica svjetske bibliotekarska organizacije IFLA dodjeljuje CIP i ISBN katalogizacijske brojeve po kojima svi novi naslovi ulaze u međunarodnu svjetsku razmjenu putem specijaliziranih računalnih programa. Ona je čuvarica starih rukopisa naše države, certifikacijski radi na izobrazbi bibliotečkih kadrova te čuva i pozajmljuje najveći broj sačuvanog knjiškog fonda koji je ostao poslije paljevine čuvene nacionalne knjižnice u staroj Vijećnici u Sarajevu. Ova znanstvena moćna ustanova je na društvenoj margini, financijski se bori za opstanak uz veoma skromne plaće za visoko specijalizirane i obrazovane kadrove, na čijem čelu se nalazi dr. sc. Ismet Ovčina ulažući nadljudske radne napore da se ova ustanova održi aktivno.
Iz mog vlastitog iskustva radeći na velikom projektu Hrvatske enciklopedije Bosne i Hercegovine, moram javno pohvaliti sve osoblje ove Biblioteke, a posebno više savjetnice Nevenku Hajdarević i Đenanu Tuzlak, koje su mi u najkraćem roku pronašle i uručile na posudbu svaki naslov kojim raspolaže Biblioteka. Ono što je vrlo važno, valja ponovno napomenuti da ova Biblioteka izdajući katalogizacijske brojeve automatski uvršćuje naslove u svjetske pregledne računarske sustave, a bez njih naša knjiga ostaje potpuno anonimna dostupna samo onima tko je kupi ili dobije na dar. Prema mojoj procjeni, najmanje 30% ukupne tiskane građe nema uopće ovaj broj.
Simpozij
Što na kraju zaključiti? Nakladništvo i bibliotekarstvo u našoj zemlji stagnira, ne prati čak i realan gospodarski razvoj, a pogotovu upoređenje sa zemljama u okruženju. Društvo i država bi morali pokloniti znatno više pažnje ovom neizmjerno značajnom segmentu jer elektronička sredstva (internet i mobitel) pružaju samo kratke informacije koje su važne, ali znanje se stiče i proizvodi rezultat samo iz knjiga i njenih inačica pa se ne smijemo zavaravati da imamo znanje. Stoga bih predložio veoma širok skup, neku vrstu simpozija pod pokroviteljstvom Ministarstva obrazovanja i nauke/znanosti uz učešće autora, nakladnika i bibliotekara, gdje bi se na panel-raspravama raspravljalo o ukupnom problemu, formirala adekvatna tijela za sanaciju stanja i izradbu strategije razvoja te postavili realni zadaci nadležnim ministarstvima da ih razvojno kroz godine realiziraju.
Autori, nakladnici i bibliotekari zajedno predstavljaju ukupan kreativni i najznačajniji intelektualni gremi zemlje. Svojim zajedničkim programatskim nastupima sigurno mogu promijeniti pristup knjizi i znanju. Pojedinačno i potencijalno razjedinjeni, veoma teško mogu promijeniti društveni pristup problemu. U protivnom, znanost, obrazovanje i kultura ne samo da će bilježiti daljnji pad nego će se čitava zemlja pitati zašto zaostajemo u odnosu na druge tražeći uzroke u drugim fenomenima. Sjećam se, prije 40-ak godina Sjeverna Irska je bila zaostala zemlja i Irci su se uporno raseljavali diljem svijeta dok jedna od vlada nije zaključila gdje je problem pa povećala izdvajanje za znanost, obrazovanje i kulturu u godišnjem proračunu više od 500%, da bi danas ova zemlja postala privlačna mnogim europskim građanima, pa i našim koji se uporno odseljavaju u nju, pa se Irci iz treće i četvrte generacije vraćaju iz SAD-a u maticu domovinu zajedno sa velikim korporacijama.
Znam da ovaj san neću doživjeti zbog godina, ali bih želio prepoznati makar put kojim ćemo možda krenuti.